Bio jednom jedan ostarjeli kralj koji pomisli kako je krajnje vrijeme da se njegov sin oženi. Pozove zato kraljevne izbliza i izdaleka na veliku svečanost, ali kraljeviću se ne svidje ni jedna od njih. Kralj tada objavi neka kraljević sam sebi nače ženu. I tako kraljević pojaše svoga konja i odjaha. Doskora stigne do šume na čijem je rubu raslo stablo naranče s tri zlatna ploda. Kraljević ubere naranče i pođe svojim putem. Dan je bio vruć i kraljević ožedni. Izvuče svoj nož i prereže prvu naranču u dvije polovice. Čudo nad čudesima! Iz nje iskoči ljepota djevojka, s očima boje neba i kosom boje sunca. „Daj mi gutljaj vode, preklinjem te moljaše ona. No kraljević nije imao vode i djevojka nestane. Sunce je žeglo i kraljević prereže drugu naranču. Čudo nad čudesima! Iz nje iskoči ljepota djevojka, s očima boje šumskog jezerca i kosom boje crvena hibiskusa. I ona ga usrdno zamoli za gutljaj vode koju on nije imao. Ona tada nestane. Kraljević napokon stigne do izvora i utaži žeđ. Osjeti da je ogladnio pa prereže i treću naranču. Čudo nad čudesima! Iz nje iskoči djevojka s očima i kosom crnom poput gavranova cvijeta. „Daj mi vode, molim te”, usrdno ga zamoli. On uzme vode i dade joj da pije. Razbi tako čaroliju kojom je djevojku začarala opaka vještica, zasužnjivši je u začarane naranče. Kraljević i djevojka se vjenčaše i doskora postadoše kralj i kraljica. No vještica dozna da se djevojka oslobodila pa se zaputi u palaču, uzvikujući: „Ukosnice! Kupite moje lijepe ukosnice!” Kraljica zamoli staricu neka uđe. Vještica odabere ukosnicu s biserom na vrhu. „Dopusti mi da ovom ukosnicom pričvrstim tvoju kosu”, reče. Kraljica se sagne, a vještica joj zabode ukosnicu u glavu. Kraljica se pretvori u bijelu golubicu koja odleti u šumu do mjesta gdje je kralj lovio divljač. Kralj uhvati golubicu, nakanivši je odnijeti kući kao poklon svojoj ženi. Na njegovu žalost, kraljice, kad je stigao kući, nigdje nije bilo. Mjeseci su prolazili. Jedina kraljeva utjeha bila je bijela golubica, koja ga je podsjećala na njegovu izgubljenu ljubav. Jednoga dana, kad je pogladio pticu po glavi. On napipa bisernu glavicu pribadače. Tko li je mogao učiniti nešto tako okrutno? Izvuče pribadaču i - čudo nad čudesima! – pred njim stajaše njegova prelijepa kraljica. Kralj zapovjedi svojim ljudima da dovedu vješticu u palaču, ali to više nije bilo potrebno. Toga dana u vještičinoj kolibi planu požar i vještica izgori u plamenu. Posljednje što su do nje vidjeli bila je perjanica dima koja se dizala iznad vrhova drveća.

Kratki tekst: Bio jednom jedan čovjek, pa imao tri sina. Dvojica bijahu bistri mladići, a treći bijaše momak budalast. Desno oko onoga čovjeka uvijek je bilo nasmijano, ali lijevo se neprestance kupalo u suzama. Njegovi sinovi odlučiše upitati ga zašto je tako. Najstariji ga sin upita, ali čovjek na nj baci svoj nož. Drugi sin ga upita, ali dogodi se navlas isto. I jedan i drugi sin pobjegnu. Tada isto pitanje postavi oci i treći sin. Čovjek se maši noža, ali momak se i ne pomakne. Čovjek odloži nož i reče: "Dvojica mojih sinova su kukavice, a ti si hrabar. Meni se desno oko smije zato što imam sina junaka, a lijevo mi oko plače zato jer mi je netko ukrao čarobnu vinovu lozu koja daje dvadeset i četiri vjedra vina na dan." Trojica braće dogovore se pa krenu u potragu za čarobnom vinovom lozom. Put se račvao u tri smjera pa svaki od njih krene svojom stazom. Dva starija sina doskora se opet sretnu. "Hvala Bogu, otarasili smo se one budaline!" nasmiju se pa sjednu blagovati hranu koju su sa sobom bili ponijeli. Naiđe u taj mah odnekud neka hroma lisica, i jadna i izgladnjela. No braća joj ne dadnu ni mrvice. Reknu ovako: "Vidi lisice! Hajde da je ubijemo!" Lisica odhrama dalje. Kad je budalasti momak sjeo blagovati, primakne mu se ista ona lisica. "Vremena su teška", reče on "Podijeli sa mnom ovaj zalogaj". Kad pojedoše, lisica reče: "Kamo si krenuo?" Prostodušni mladić, iznenađen što lisica umije govoriti, rekne joj po istini što je i kako je. "Pođi sa mnom", reče lisica. Dođu u vrt. "Vinova loza tamo je unutra", reče lisica. "Moraš poći pokraj dvanaestorice stražara. Njihove su oči otvorene, ali čvrsto spavaju. Naći ćeš dvije lopate, zlatnu i drvenu. Iskopaj lozu drvenom lopatom pa se vrati amo k meni. Ali kad se momak lozi primakao, zaboravi on sve kako ga je lisica bila naputila pa dohvati zlatnu lopatu. Zarine on lopatu u zemlju, a čuvari se svi odreda probude pa ga odvedu svome gospodaru. "Loza pripada mome ocu", branio se budalasti momak. "Neka je i kako ti veliš", reče onaj gospodar, "ali ja ti je ne vraćam sve dok mi ne doneseš stablo zlatne jabuke na kojemu svakoga dana dozori jedna zlatna jabuka." Momak se vrati lisici, a ona mu reče:"Pođi sa mnom." Odvede ga u drugi vrt i reče mu: "Da dođeš do stabla zlatne jabuke moraš proći drugu dvanaestoricu stražara. Kraj voćke se nalaze dvije motke: " jedna zlatna, druga drvena. Uzmi drvenu, pa udri njome po stablu. Zatim se vrati amo k meni." Ali budalasti momak udari po stablu zlatnom motkom i probudi stražare. Gospodar onoga vrta reče: "Dat ću ti voćku, ako mi dovedeš zlatnoga konja sa zlatnim krilima." Momak se vrati lisici, a lisica mu reče: "Pođi sa mnom." Povede ga kroz mračnu šumu do nekog imanja pa mu reče:" Prvo moraš proći pokraj dvanaestorice čuvara. Zlatni se konj nalazi u staji, a pokraj njega vise dvije uzde, jedna od zlata, a druga od lika. Zauzdaj konja uzdom od lika, zajaši ga i vrati se amo k meni." Ali budalasti momak zauzda konja zlatnom uzdom i probudi stražare. Gospodar reče: "Dat ću ti zlatnoga konja, ako mi dovedeš zlatnu djevojku u zlatnoj kolijevci."Momak se vrati lisici, a lisica mu reče: "Pođi sa mnom." Dovede ga do neke špilje. "U špilji su dvanaestorica stražara, a kad prođeš pokraj njih, eno se zlatna djevojka ljulja u zlatnoj kolijevci. Pokraj nje stoji golema sablast i viče: "Ne! Ne! Ne! Ti se na nju ne osvrći nego dohvati zlatnu kolijevku pa je donesi amo k meni." Ovoga puta momak sve učini kako ga je lisica poučila. Vrate se na ono imanje, a momak reče: " Ova zlatna cura ljepota je da joj ravne nema. Sve mi se vidi, šteta bi bila bez nje ostati." I tako se lisica pretvori u zlatnu djevojku, smo joj oči ostale iste, lisičje. Momak dade liju-djevojku gospodaru pa uzme zlatnoga konja. Te noći gospodar se bolje zagleda u zlatnu djevojku pa poviče: " U tebe su oči isičje!" Djevojka se opet pretvori u lisicu koja pobježe onamo gdje je na nju čekao momak zajedno s pravom zlatnom djevojkom i sa zlatnim konjem. Lisica se onda pretvori u zlatnoga konja, ali rep joj osta lisičji. Momak je zamijeni za stablo zlatne jabuke. Kad se zatim gospodar divio konju, reče: "Na tebi mane nema, samo da ti rep nije čupav, pravi lisičji." Konj se opet pretvori u lisicu koja pobježe onamo gdje je na nju čekao ma kraju, lisica se pretvori u stablo zlatne jabukei momak je zamijeni za očevu lozu. Ali kad se gospodar divio stablu, iznenada reče: "Kakvo čudo! Jabna njemu rastu kao lisičje glave!" Nato se stablo prometne u lisicu koja pobjegne da se pridruži momku, djevojci, konju, stablu i vinovoj lozi. Na putu kući momak susretne svoju braću. Oni ga zaskoče, bace u neki bunar i ukradu njegovo blago. Ali kad su sve ono donijeli natrag svome ocu, loza nije davala vino, jabuka nije htjela procvjetati, zlatni konj nije htio hrzati, a zlatnoj djevojci smijeh nikako da na ustima zaigra. A očevo lijevo oko suze i dalje lije i lije. U malo vremena lisica spasi momka aiz bunara. Dok je on ležao na travi, trudeći se dah povratiti, ona se pretvori u kraljevnu. Bila je začarana da luta zemljom kao lisica, sve dok ne spasi život prijatelju. "Sada sam slobodna", reče ona, "a slobodan si i ti. Ostaj mi zbogom prijatelju moj." Kraljevna pođe svojim putem, a momak ode kući. Ondje ispriča ocu cijelu priču i kad je završio loza počne davati vino, stablo jabuke procvate, konj zahrže, a zlatna djevojka zapjeva. I najbolje od najboljega - lijevo oko njegova oca prestane plakati i stade se smijati. Otac otjera od kuće dvojicu svojih sinova, nevaljaca, a budalasti se momak oženi zlatnom djevojkom. Živjeli su dugo i sretno, a žive još i danas ako nisu umrli. preuzeto sa: http://betikinsarenisvijet.blogspot.com/2012/07/hroma-lisica-prica-iz-slovacke.html?m=0

priča sadrži spominjanje smrti.

Pošto su lisica i roda nekako postale prijateljice, lisica je pozvala rodu u goste. Kad je roda došla,lija joj servira slatku kašu razmazanu po plitkom tanjuru. Lija je svoj tanjur polizala, ali roda zbog svog dugog i špicastog kljuna nije mogla ništa i ostala je gladna. Roda,uvidjevši da ne može jesti iz tanjura, pravila se kao da nije ni opazila tu lijinu ružnu šalu, pa je zamoli da i ona dođe njoj što prije na gozbu, gdje će je gospodski podvoriti. Lija je mislila da se roda želi osvetiti, pa nije htjela prihvatiti poziv. No roda ne htjede odustati i lisica napokon obeća. Lisica je stigla u vrijeme kada su dogovorile večeru, a roda je poslužila lijepe,okrugle kuhane krumpire u visokom ćupovima sa veoma uskim grlićem. Roda je lako mogla uzeti hranu svojim dugim kljunom, izvlačila je komadić po komadić,a sve što je lisica mogla učiniti, bilo je da hoda oko ćupa i liže ga izvana. Zlovoljno je gledala kako roda jede. »Ugledaj se na mene kumo« poviče roda »pa jedi kao kod svoje kuće!« No jedino što je lisica mogla…i dalje je bilo samo kruženje oko ćupa i mrzovoljno gledanje kako roda jede. Na mrštenje lisice roda joj kaže: »Nemoj se ljutiti, prijateljice! Ja se po tebi ravnam, pa te častim kako si i ti mene počastila.« preuzeto sa: https://osmijeh-duse.com/lija-i-roda/

- Dosadile su mi te crne točkice. – reče bubamara svom susjedu zelenom skakavcu. – Ne sviđa mi se da svako dijete kojem sjednem na rukav broji moje točkice, koje su zaista nepotrebne. - Ali ne, naprotiv! – odgovorio joj je skakavac. – Te crne točke vas naročito odlikuju. Ja bih bio sretan da imam takve točke, a ne da sam tako obično zelen. - Ah, zelena boja je nešto najljepše na svijetu! – uzvikne nezadovoljna bubamara. – Pogledajte samo, vi ste zeleni, trava je zelena, pa meni izgleda da je čitav svijet zelen. Oh, da sam barem i ja zelena. - Hop! – reče zeleni skakavac i skoči. Predugo je mirovao pa ga je opet ulovila želja za skakanjem. Bubamara je čeznutljivo gledala za njim i zatim polako odletjela do obližnjeg potoka. Tamo je sjela na travčicu koja je izrasla koso nad vodom, pa se stala ogledavati u potoku. Točkice mi se ne sviđaju i gotovo!! – reče glasno. – U dućanu kod svrake bila je izložba ljetnih uzoraka za haljine i ja nisam vidjela ništa točkasto. Točkasto uopće nije u modi. No, slučaj je htio da je u travi kraj potoka ležao slikar. Bio je mlad i lijep i još k tomu pravi slikar. Malo dalje od njega, na stalku je njegova nedovršena slika i kraj nje različite boje. Bubamara je opazila slikara, a što je važnije, opazila je lončić pun zelene boje. Njezina želja da postane zelena bila je toliko velika da se popela na rub lončića i onda se bacila u zelenu boju. Slikar je ustao i uputio se prema slici. Opazio je nekakvo koprcanje u lončiću punom zelene boje. Oprezno pomoću šibice izvadio je bubamaru iz lončića i stavio je na list da se osuši. Bubamara se sušila na listu, a njezino veselje bilo je veće od pretrpljenog straha. -Postala sam zelena, a to je najvažnije! Eh, da me sada vidi susjed skakavac! – veselila se ona. Pogleda još jednom slikara i odleti u svoj stan. Bilo je toplo popodne i mnogo se bubamara okupilo po obližnjim listovima i travama. Bubamara koja je postala zelena banula je odjednom među njih, ali je one nisu ni primjetile. -Hej, sestrice, zar me ne prepoznajete!? To sam ja, vaša prijateljica, jedino što sam promijenila boju. Eto, vidite, postala sam zelena!! Zar ne da mi ta boja odlično pristaje?? Bubamare su je stale ogledavati, a najstarija među njima, rekla je: -Nisi ti nikakva bubamara, nego običan, ružan zeleni kukac. Gdje ti je lijepa crvena boja i tko ti je izbrisao divne crne točke? Prava bubamara ne mijenja svoj lik. -Tako je! Tako je! – govorile su druge bubamara i otišle svaka svojim poslom. A zelena bubamara ostala je sama i nesretna na listu i nitko je uopće nije ni primjetio. -Postala sam zelena kao što sam željela, a ipak nisam sretna. Zar nitko ne primjećuje moju ljepotu? Pričekat ću skakavca. Skakavac se vratio kasno popodne i bio je jako umoran od skakanja. On je prvi čas nije opazio, a onda kad ju je ugledao, dugo i dugo ju je gledao sa svih strana. -Što ste to učinili od sebe? – povikao je. – Zar ne znate da je prirodna ljepota vrjednija od lažne. Smjesta skinite tu ružnu zelenu boju! -Bojim se da neću moći. – odgovori mu bubamara tužno. Mislila sam da je lijepo biti zelen, a sada sam eto, duboko razočarana. Što ću sada, dragi skakavče, pomogni mi, molim te! -Eh, pričekajte da padne kiša. Ona će s vas isprati ovu neprikladnu boju i vi ćete opet biti u crvenoj boji i s točkicama. -To je dobar savjet! – reče bubamara oduševljeno. Zatim skakavac ode na spavanje, a bubamara je čitavu noć provela na listu, ali kiša nije pala. Konačno drugog dana oko podneva pala je kiša i oprala s bubamare svu zelenu boju. Crne točkice zablistale su starim sjajem. Opet se bubamara igrala i družila s ostalim bubamarama i ni po čemu se nije razlikovala od njih. Jednog jutra reče bubamara skakavcu: -Znate dosadile su mi crne točke. Kako bi bilo da ih obojim u žuto? -Vi nikada niste zadovoljni. – reče joj skakavac zaprepašteno. -Može biti – reče bubamara – ali ja se želim razlikovati od drugih. -Bubamara ostaje bubamara, a skakavac – skakavac! – reče debeli puž koji se našao u blizini. -Točke i boje nisu važne, u to možete biti sigurni. No, bubamara ga nije slušala, a i skakavac je bio daleko. Upravo je rušio osobni rekord u skakanju

kratki sadržaj: Tri brata su ostala bez roditelja. Najstariji je krenuo u svijet da zaradi novac kako bi se mogli prehraniti. Naišao je na starca koji mu je dao posao čuvanja ovaca. Dao mu je staklenku i kutijicu u koju mora stavit trave i usipati vode koju su ovce jele i pile, te mu je zapovijedio da ne zaustavlja ovce na njihovom putu te da ih samo prati i vrati navečer kući. No nije poslušao starca, te je zaustavio ovce kada su htjele prijeći preko potoka. Kada se vratio kući starac je primjetio da su ovce ostale gladne i žedne. Priča se ponovila sa srednjim bratom. Tada je najmlađi brat odlučio otići kod starca. Poslušao ga je i samo pratio ovce, te im nije branio da prijeđu potok. Janje ga je prevelo na drugu obalu. Ovce su se napile vode i najele trave te su se pretvorile u djevojke, ovnovi u momce a janjad u djecu. Svi su bili veseli, pjevali i plesali. Navečer je odveo ovce kući. Kada je starac ugledao site ovce dao mu je novca toliko da je imao za cijelu godinu i rekao mu da dođe u službu kada god želi. preuzeto sa: https://www.lektire.hr/hrvatske-usmene-price-ivo-zalar/

Priča o vojniku koji pomaže biljkama i životinjama, a za uzvrat one njemu pruže pomoć u igri skrivača!

U veselom Mini-Mini-Landu, dalekoj zemlji patuljaka, živio nekoć patuljčić Mićko. Bio je manji od svih. Na sićušnoj glavi imao samo jedno uho! A, vjerovali ili ne - to uho bijaše veće od njega samog! Patuljci zavolješe Mićka i mnogi poželješe uha poput njegovog. Što sve nisu činili da im uha narastu. . .! Dragovoljno su se vješali za uha, visjeli i klatili se, ovješeni, poput rublja koje vjetar suši na konopcima. . . Trljahu uha ljutim travama i mastima, navlačili uha i potezali ih danima. . . Ali uzalud. Uha im nisu narasla. Jedino, a to se vidjelo, već izdaleka - uha su se žarila. Bijahu crvena, poput onih ruža, boje plamena, koje je carev vrtlar uzgajao i brižljivo njegovao u carskom vrtu. . . Ali patuljci nisu znali da je Mićko najradoznaliji patuljčić u čitavom Mini-Mini-Landu! I nitko nije znao da mu je lijevo uho naraslo baš zbog te radoznalosti. Desno, kojim se manje služio, jer je bio ljevak - požutjelo je i otpalo. Kao uveli listić. Mićka to nije ni najmanje zabrinulo. Ni jednom se nije upitao zašto mu je uho otpalo. A kad bi ga netko na to i podsjetio - na licu bi mu zalepršao smiješak poput nestašna leptirića. . . Slegnuo bi ramenima, odmahnuo rukom i rekao: - Glavno je da sam sretan! A sretan sam što na ovo svoje uho svakoga dana sve bolje i bolje čujem! 1 doista, sluh mu se toliko izoštrio da je mogao čuti i najtiši šapat, šum ili šušanj, koje bi donio vjetar iz daljine. . . Mogao je čuti i ribe u rijeci i mrave u mravinjacima. . . Kad god se Mićku ukazala prilika - svojim je uhom slušao i osluškivao. Niti jedan mu šum ne bi promaknuo - a što nnuran je on to, zapravo, slušao - nitko nije znao. Nikome nije rekao ni riječi. Bila je to - tada njegova sreća! Zavirivali patuljci u to čudesno uho, ali na njem nisu primjećivali ništa osobito, osim da je uho veliko i da i dalje raste. . .! Neki počeše zabrinuto vrtjeti glavama, govoreći: - To ne vodi dobru! Ne, to ne vodi dobru! - I doista, mnogo se toga izmijenilo u Mini-Mini-Landu već onog dana kada je car saznao za tog jednouhog patuljka. Naredio car dvorskim stražarima da ga pronađu i odmah privedu u carsku palaču. Stražari to i učiniše, pa se Mićko, već istog dana, našao u visokoj, četverokutno), kamenoj kuli - s četiri okovana prozora, s kojih se moglo slušati na sve strane Mini-Mini-Landa. Želio car saznati što šapuće njegov narod. Što o njemu misle prijatelji i neprijatelji. Naredio Mićku da pozorno sluša, a stražarima da se brinu o njemu i da ga čuvaju - ali tako, da niti jednog trenutka ne osjeti da je prevaren i da je doživotni zatočenik kamene carske kule. . . I tako je Mićko ni kriv, ni dužan, ne znajući - postao carski doušnik - carevo treće uho! Slušao Mićko i osluškivao - danju i noću, kako je to car od njega zahtijevao. A kako nije poznavao laž, car je brzo od njega saznao i više nego što je trebalo. . .! Mnogo se podanika, pa čak i caru bliskih dostojanstvenika, našlo u tamnicama. Svakog je dana krvnik nekome odrubio mačem glavu! Mnogi padoše u nemilost. Nesta pjesme i radosti u veselom Mini-Mini- -Landu. Zavladao strah među patuljcima. Nitko više nije bio siguran što će mu donijeti dan - a što noć. . . Jer car nije imao milosti. Jedne noći, kada su blještave munje parale ponoćno nebo, premorenog Mićka svladao san. Tako je čvrsto zaspao da više nije čuo ni prasak gromova, ni zviždanje pobješnjelih vjetrova oko kamene kule, ni škripu teških željeznih vrata. . . kroz koja je ušao, šuljajući se, patuljak s krabuljom na licu i mačem u ruci. . . Ni osjetio nije kada mu je tajanstveni došljak mačem odsjekao uho i poput sjenke nestao u mračnoj, olujnoj noći. . . Ništa, baš ništa nije osjetio, ni čuo. . . A kada se užasnut probudio - nije mogao vjerovati vlastitim očima! Na podu, pored njegovih nogu. . . ležalo je njegovo uho. Njegovo jedino uho! - U poooooooooooooooooooooooooooomooooooooooć! - kriknuo je, ali ne čuvši vlastita glasa, shvati koliko je jadan i bespomoćan. Saznavši što se dogodilo, car pošalje potjeru za bjeguncem, a nesretnog Mićka zajedno sa stražarom kamene kule dade pogubiti. Tako je car već istoga dana na najokrutniji način upozorio patuljke što čeka one koji dopuste da ih san prevari na važnom, carskom zadatku. Uho, koje s pravom prozvaše - carevo, okupaše i balzamiraše, a potom, s najvišim carskim počastima, pohraniše u carski muzej. Posjetitelji muzeja mogu ga vidjeti. Izloženo je u skupocjenoj, kristalnoj vitrini. Čovjek koji o njemu vodi brigu, s velikim zadovoljstvom priča i prepričava sve što zna o tom glasovitom uhu. Ustreba li, i nadoda pokoju riječ, jer ovo slavno uho to zaista - zaslužuje! Patuljka Mićka jedva da se i sjeti. Uostalom, uho o kojemu je riječ, bilo je i ostalo - CAREVO TREĆE UHO.

Link na tekst: https://tesla.carnet.hr/mod/book/view.php?id=6681&chapterid=1428